Udruga sv.Vinka Paulskog u Republici Hrvatskoj

Usporedni životi

Usprkos stoljetnoj udaljenosti između njih, postoje u životopisima Vinka Paulskog i Frederika Ozanama neke zanimljive podudarne točke koje opravdavaju naslov ovog razmišljanja. Mada rođeni prilično daleko od Pariza (Ozanam u Italiji), obojica su bili stanovnici toga grada veći dio svog života; obojica su studirala i postigla naslove na sveučilištu u Sorboni. Nesumnjivo su razlike među njima upadljivije negoli podudarnosti, posebno s obzirom na porijeklo (građansko za Ozanama, a čisto seljačko za Vinka), kao i s obzirom na zanimanje (intelektualno – pisac – profesor za prvoga).

Točnije, razlika u društvenom porijeklu mogla je biti uzrokom ili bar prilikom za kasnije razilaženje putova, što bi onemogućilo usporednost njihovih putova. Jer, dok je želja za nadvladavanjem siromaštva njegova porijekla došla dotle da dezorijentira Vinkov život oko njegove 36. godine vodeći ga neplodnim putovima ambicije, Ozanam je davao „hvalu Bogu što je učinio da sam se rodio u stanju između oskudice i obilja ... Bog zna kakve bi opasnosti za mene predstavljala mekušnost bogatog položaja“ (Pisma I, 239).

Postoje među njihovim životima sličnosti koje su značajnije od spomenutih. Posvećivanje vlastitog života otkupljenju siromaha nastalo je kao rasplet jedne vjerske krize. Gotovo ništa ne znači razlika što Vinko trpi krizu oko tridesete godine, dočim je Ozanam odlučno rješava oko dvadesete. Kod obojice je rezultat bio isti.

Mladi anostik i saintsimonijanac, Jean Broet i neznajući je načinio strogu usporedbu između Ozanamova života i Vinkova u djelu „Krivovjerac de Marchais“. Obojica su dala isti prigovor: Kako Katolička Crkva može biti prava Crkva Isukrsta ako zaboravlja na siromahe? Ozanam je dao prigovor prije nego li je mislio raditi za siromahe, dočim ga je Vinko čuo dok se jedno tri godine bavio misijama na selu.

Bez sumnje, svi važni životopisci sv. Vinka s pravom podcrtavaju važnost tog događaja za njegov daljnji put. Abelly, koji nam o tome daje prvu vijest, posvetio mu je 4 stranice (knjiga I, pogl. XIII, str. 54-57). Zauzetost misionara za „poučavanje i posvećivanje siromaha“ on obraća u „svjedoke da Duh Sveti vodi Crkvu“ (op. cit., str. 57). Djelatna kršćanska ljubav prema siromasima bit će za Vinka i za Ozanama od tog trenutka usmjeravateljsko načelo njihovih života, najbolji dokaz vjerodostojnosti njihove vjere i vjerodostojnosti njihove Crkve.

Od svog osnutka Društvo sv. Vinka (čit. Udruga sv. Vinka – op. prev.) priznaje sveca za svog zaštitnika i upisuje se među one koji se posvećuju siromasima, koje pokreće i nadahnjuje djelo i duh sv. Vinka. Stoga nije čudno što su Ozanam i njegovi prvi drugovi požurili da izuče vinkovski duh i tehniku rada za siromahe preko one izvanredne Vinkove kćeri s. Rozalije Rendu i da se susretnu s idejama u Pravilima Misijske družbe, koje su ponekad gotovo doslovno prepisali u svoje vlastite Pravilnike kako bi njihov rad među siromasima bio obilježen jednostavnim, poniznim stilom, punim kršćanske ljubavi.

No u mislima i spisima Ozanama opažamo još veći nastavak; istinu govoreći, nastavak koji dolazi do korijena onoga što nazivamo Vinkovskim duhom.
Različite moderne sistematizacije toga duha točno su pogodile središnju i radikalnu točku koju, prema Vinku, igra Božja volja, kao osnova i razlog njegove duše. Sam ju je Belly vidio u svoj jasnoći: „Suobličenje njegove volje Božjoj volji bilo je glavna krepost tog zrelog čovjeka, krepost koja je utjecala na sve druge kreposti“ (knjiga 1, pogl. III, str. 5), uključivši tu, naravno, i njegovu osebujnu krepost ljubavi prema siromasima. Frederik Ozanam nije imao drugog temelja za svoju duhovnost:
„Sve dosad tražio sam od Boga svjetlo da spoznam njegovu volju. Sada ... jedino ostaje da mi da hrabrosti kako bih je ispunio“ (Pisma I, 425).

Ova krepost nije mogla, a da ne ide zajedno s dubokom poniznošću, isto kao u sv. Vinka:
„Moguće je da u Gospodnjem vinogradu nema ni jedne loze koju On nije zasadio s najvećom brigom... No ja, loša biljka nisam cvao pred Božjim sjajem...; nisam znao voljeti, nisam znao raditi..., i osjećam da sam na svoju glavu nagomilao odgovornosti za milosti...“ (op. cit. I, 172).

Sjetimo se dirljivih iskaza sv. Vinka o njegovoj vlastitoj nedostojnosti, njegovih „gori sam od demona“, njegovih „gori sam od svih ljudi“, koji danas toliko rastresu osrednjeg čitatelja, nesumnjivo zato jer se ne osjeća niti jest tako ponizan kao ova dva čovjeka.

Obje kreposti slažu se s bezgraničnim pouzdanjem, tipičnim za sv. Vinka, povjerenjem u božansku Providnost. Ozanam piše u ranijoj dobi:
„Mislim da mogu sa sigurnošću kazati da postoji jedna Providnost i da ta Providnost nije mogla prepustiti kroz šest tisuća godina svoja razumna stvorenja pakosnom geniju zla i zablude“ (op. cit., 34).
Jedino se na temelju takvog pouzdanja u Providnost može u duši zadržati nada pred naizgled povijesnom propašću napora oko poboljšanja duhovnog i vremenitog položaja siromaha svijeta.

No, istinski nastavak Vinkova duha kod Frederika Ozanama pokazuje se nadasve punim o onome što naziva bit vinkovske duhovnosti, a to je izjednačavanje Krista sa siromahom (meni ste učinili). Evo ovdje jedan dirljiv tekst Frederika koji snažno prisjeća na drugi tekst sv. Vinka: „Okrenite medalju i vidjet ćete u svjetlu vjere da nam siromasi predstavljaju Sina Božjega“:

„Siromahe vidimo tjelesnim očima; tu su i možemo staviti prste u njihove rane; žigovi trnove krune su vidljivi na njihovim čelima ... Vi ste sveta slika Boga kojeg ne vidimo; i budući da ga ne možemo ljubiti drukčije, ljubit ćemo ga u vašim osobama ... Vi ste naši gospodari i mi ćemo biti vaši služitelji“ (op. cit. I, 243).

Ova je zadnja rečenica, kako izgleda, ne samo nadahnuta, već i književno kopirana u drugoj karakterističnoj rečenici sv. Vinka koja je dobro poznata.

Obnova

Pozorno čitanje dokumenata iz 19. i 20. stoljeća koji pripadaju Misijskoj Družbi (opći sabori, okružnice generalnih superiora ..., konstitucije iz 1954. godine) ostavljaju na čitatelja mučni utisak da je Družba koju je osnovao sv. Vinko zahtijevala da zadrži vjernost duhu ustanovitelja doslovno ponavljajući njegove riječi i to u vremenima dubokih promjena, kojih je, pretpostavljamo, ona bila svjesna jer su bile očite (revolucije, industrijalizacija, demokratizacija ...) i koje su najbistriji, poput generala Etiennea, vidjeli kao izvrsnu povijesnu priliku da rekonstruiraju i obnove ono što sam Etienne naziva „zgradom“ Družbe:

„Ne postoji li u toj novoj situaciji jedan posve nov teren na kojem bi družba mogla slobodno zacrtati i nanovo podići svoju zgradu u pogodnim uvjetima slobode kretanja i razvijanja svojih aktivnosti?“ (Recueil..., III, str. 399).

Radilo se o velikoj prilici, koju su razumjeli i opisali u svoj jasnoći. Pritom su mislili da je mogu iskoristiti te da će im u tome pomoći doslovna vjernost riječima sv. Vinka.

„Narav Družbe nije moguće podrediti promjenama i alternativama koje trpe ustanove koje je oblikovala čovjekova ruka ... Ne smije se unijeti ni najmanja promjena u naša pravila i konstitucije, jer ih treba obdržavati istom vjernošću i plodom sada, kao i u prošlim vijekovima“ (Okružnica i sabor iz 1894. ibid., str. 135).

No, kao obično, zahtijevano literarno ponavljanje nije bilo toliko literarno kako se tražilo. Ne prođe uzaludno dvjesto godina između onoga koji kaže jednu stvar i onoga koji zahtijeva da se ona literarno ponavlja dvije stotine godina kasnije. Osvrćući se na br. 15. i 16. osmog poglavlja Općih pravila (brojevi koji sa svom razboritošću savjetuju misionaru da ne posvećuje svoje vrijeme ni svoju energiju avatarima novinske politike) otac Etienne piše:

„Zbog našeg poziva moramo ostati posve strani svim kretanjima politike, svim promjenama koje se događaju u društvenom poretku“ (13.kolovoza 1874; ibid., str. 112).

Ako se čini da se prvi dio rečenice na prvi pogled literarno poklapa s idejom sv. Vinka, drugi dio („svim promjenama koje se događaju u društvenom poretku“), ostavivši po strani da ga ni pojedinac ni zajednica u praksi ne mogu slijediti, Vinku ne bi bio pao na pamet. Tek puno godina kasnije, oko stotinu, bilo je moguće začeti i izraziti ideju o promjeni društva.

Frederik Ozanam je bio čovjek krajnje osjetljiv za društvenu promjenu. Ne samo osjećajan za promjenu, već za ideju da promjena društva daje kršćaninu priliku da revidira svoje načine shvaćanja vjere, da bi prije društvene promjene mogao slijediti prvotnu vjeru djelujući poput kvasca u novom društvu:

„Pitanje koje danas uznemirava svijet nije ni pitanje osoba, ni pitanje političkih oblika, već društveno pitanje; to je borba onih koji nemaju ništa i onih koji imaju odviše; to je snažan šok bogatstva i siromaštva ... Dužnost nas, kršćana, je staviti se između tih nepomirljivih neprijatelja i djelovati da svi ljudi postignu jednakost i da kršćanska ljubav učini ono što pravednost nije kadra učiniti“ (Pisma I, str. 239).

I dok se sa 17 godina, više na liniji građanskog odgoja čak pokazivao čistim legalistom (Vidio sam jedan proglas s navještajem da Karlo X više ne smije kraljevati. Otkada to osoba kralja nije više nepovrediva i sveta? Ja ću uvijek biti vjerni podanik kralja Karla X) (Ibid., str. 27), godine i nesumnjivo vjera, naučili su ga mnogo. Sa svojih 25 godina piše:

„Svaka vlast čini mi se vrijednom poštovanja ukoliko predstavlja božansko načelo autoriteta. No, mislim da se u odnosu na moć ima isto tako održati načelo slobode; mislim da treba snažno i ozbiljno upozoriti moć koja iskorištava umjesto da sebe žrtvuje“ (ibid., str. 143).

A sa 35 godina, nakon revolucije iz 1848. piše:

„Prihvatili smo republiku, ne kao jedno zlo vremena komu se treba predati, već kao napredak koji treba braniti“ (Ono što smo, u L' Ere Nouvelle, br. 16, 1 od svibnja 1848.).

Pogledajmo, radi kontrasta, ono što je pisao otac Etienne tek nekoliko mjeseci kasnije:

„Uzrok svih revolucija koje ruše prijestolja i uništavaju carstva nalazi se u onoj rečenici koju Pismo stavlja u usta bezbožnicima: Non serviam! Neću služiti! Temelj na kojem počiva društveni poredak je poštivanje autoriteta“ (Recueil ..., III, str. 141, okružnica iz 1849).

Jedva da se može učiniti oštriji kontrast mišljenja o istoj povijesnoj pojavi. Oba mišljenja proizlaze od ljudi koje je nadahnuo sv. Vinko, obojica hoće izraziti zahtjeve koje nadahnjuje kršćanska vjera. No Etiennov stav, za razliku od Ozanamovog, makar ga očito vode biblijski razlozi, pokazuje nostalgiju za Starim Uređenjem kada je ono već davno bilo mrtvo i pokopano.

Nostalgije za prošlošću ne mogu voditi nego k stavu odbijanja sadašnjosti, stav koji je kroz stotinu godina dobrim dijelom usvojila Crkva i dobar dio Družbe nadahnut duhom obnovitelja – oca generala Etiennea.

Kvasac ne djeluje dok ga mirno čuvamo u smočnici. Što se uradilo u Crkvi prije brutalnog događaja opće proletarizacije građanskih masa Europe? Stav izolacije Crkve i traženje utočišta u sebi samoj pred problemima koje je stvorilo novo kapitalističko društvo dovelo je, kako je to dobro vidio sv.Pijo X, do toga da je Crkva izgubila radnički sloj. I još ga nije pridobila.

Sigurno se tako ne bi dogodilo, da se poslušalo Frederika Ozanama, koji je već 1848. kristalno jasno pisao slijedeće:

„Ove mase koje Crkva nježno ljubi jer predstavljaju siromaštvo koje Bog ljubi i rad koji Bog blagoslivlje ... Pomozimo im, ne samo milodarima koji vezuju čovjeka, već i našim naporima da stvorimo ustanove koje ih čine boljima osamostalivši ih. Prijeđimo k barbarima! (Le Correspondant, 10.veljače 1848.).

Posljednja rečenica izazvala je veliku sablazan u konzervativnim redovima katolika (Što bi o njoj mislio otac Etienne?), sablazan koja se sigurno ne bi stišala da se Ozanam nije osjetio dužnim dati objašnjenja

- Jednom prijatelju:

„Pod riječima: Prijeđimo k barbarima! mislim da se umjesto da premještamo interese sebičnog građanstva zanimamo za narod. U narodu vidim dovoljne ostatke vjere (sjeti se one sv. Vinka: među siromasima se nalazi prava vjera, živa vjera ...) i moralnosti da se spasi društvo, a koje su visoki slojevi već izgubili“ (22.veljače 1848).

- Svome bratu svećeniku:

„ Umjesto da tražimo savez sa pobijeđenim građanstvom, oslanjajmo se na puk, koji je istinski saveznik Crkve. Siromašan kao ona, zanijekan i osporavan kao ona, blagoslovljen svim Spasiteljevim blagoslovima“ (23.svibnja 1848).

Nije mogao biti izričitiji. Ali ga nisu uzeli u obzir (zacijelo ga nije uzela u obzir Misijska Družba) sve dok Crkva službeno to nije počela činiti s enciklikom pape Lava XIII „Rerum novarum“ gotovo pola stoljeća kasnije. Ali, posve ga uzeti u obzir – to je Crkva službeno učinila nakon više od stotinu godina, poslije II Vatikanskog sabora i njegovom prednosnom opcijom za siromahe.

Da bismo se mogli smatrati Vinkovima (ne samo po tome što pripadamo jednoj od ustanova koje je on osnovao), treba svoj život i danas postaviti na tradicionalne kreposti koje je sam Vinko živio i predložio svojim sljedbenicima: vršenje Božje volje, pouzdanje u Providnost, jednostavnost, poniznost..., čisto opredijeljenje (ne samo prednosno već isključivo) za siromahe. Bez opreme, bez tih i drugih kreposti nije ni danas moguće u punini živjeti onaj oblik kršćanskog života koji je izmislio sv. Vinko Paulski, a koji mu je u stvari nadahnuo Duh Sveti u 17. vijeku.

Temeljiti taj kontinuitet u istom duhu na zahtijevanoj literarnoj vjernosti (kako to pokazuje obnoviteljski program Etiennea) imat će kao rezultat zatvaranje očiju pred činjenicom da kasnije društvo nije društvo ustanovitelja. Pravi kontinuitet u istom duhu morat će usvojiti nove oblike rada za siromahe kako bi prikladno odgovorio na novu društvenu situaciju.

Ukratko: kršćanska vjera i vinkovski duh (što nije drugo nego jedan oblik kršćanske vjere) ne mogu ostati slijepi (i sigurno ustanovitelj nije bio slijep u svom vremenu) pred nužnim društveno-političkim dimenzijama te vjere i tog duha, dimenzijama o kojima je raspravljao sabor (Gaudium et spes ...) s velikom bistrinom teološke misli. Isto tako, o njima trijezno govore sadašnje Konstitucije Misijske Družbe (K pogl. 2; 11; 12; 14; 18; 85,1; 88. S. 1; 2; 7,3; 8; 9; 11,3; 40).

Bilo je kašnjenja od strane Crkve i Misijske Družbe u izričitom priznavanju tih novih pojava u društvu i vjeri. Bolje ikad nego nikad. No, vinkovska tradicija nije morala čekati ova vremena i ovaj sabor da otpočne s reformuliranjem vlastite karizmatske vizije za post-feudalno vrijeme. To je već učinio, i kako snažno i jasno, veliki vinkovski duh – Frederik Ozanam.

Jaime Correra, lazarist